Sarajevska Princeza

Rat je permanentno, legalno nasilje.

Abdulah Nakaš Nale

Rat je kada se ubijaju ljudi koji se međusobno ne poznaju po naređenju ljudi koji se dobro poznaju, ali se međusobno ne ubijaju.

Albert Ajnštajn

Nikad se nisam naučio dijeliti ljude prema imenu ili naciji. Nacija je sranje, laž, dobra samo onima koji hoće da te koknu ili opljačkaju u to ime. Opljačkaju te svakako.

Nismo ni znali da se razlikujemo dok nisu došli ovi političari koji su nas podijelili kao ovce u toru i pobili se oko livade. Mi smo ovce određene za klanje. Postavili su nas u red.“

Sarajevo, 19. 5. 1992.

Prim. dr Abdulah Nakaš Nale

Cijeli rat u bivšoj Jugoslaviji je bio nepotreban i odvratan. Nikome nije donio sreće. U zemljama bivše Jugoslavije i danas vladaju nacionalisti koji su izazvali rat i koji vode svoje zemlje sve dublje u bijedu i zaostalost. U bivšoj Jugoslaviji se i danas zločinci kriju iza nacije i govore: „MI i ONI... Neka SMO ih... I ONI su NAS...“ Time prenose odgovornost na cijeli narod. Kriju se iza naroda. Lažu! Čista laž je da su činili zločine u moje ime, ili u tvoje ime. Činili su ih zato što su zločinci, a ne zato što su narod. Oni nisu narod. Oni su sramota svoga naroda. Zabranjujem da me bilo ko od njih svrstava sa sobom. Odbijam da ih na bilo koji način podržavam u ime sebe, u ime svoje djece, u ime sve nesreće koju sam vidio u ovom ratu, a čiji djelić je opisan u ovoj priči...

Mi ovdje samo glumimo život jer radost ne postoji. Samo zavaravanje očaja i sebe.

Snajper. Gleda te kroz nišan, ispituje ti crte lica, vidi ti radost, strah ili brigu u očima i onda te skine. Kakva mržnja mora biti u tim ljudima? Kad samo pomislim kako sam prije rata mislio da ubiti može samo nenormalan čovjek. Sad znam istinu. Ubiti može svako, samo mu daj dobar razlog. Ovi što pucaju po nama imaju dobar razlog.

Pitali su jednom velikog Konfucija: „Učitelju, kako odgovoriti na zlo, je li zlom?“ „Ne“, odgovorio je on. „Onda biste bili zli kao i oni.“ „Onda, znači, dobrom?“, pitali su dalje. „Ne, time biste samo pomagali zlo!“ „Onda, kako?“, pitali su dalje. „Pravdom“, rekao im je Konfucije.

Ovo nije dokument. U ovoj knjizi se, kao što je to često slučaj, miješaju istina i mašta. Istine je, nažalost, mnogo više. Uvedena imena su prava. Nisam vidio razloga da ih mijenjam. Većina ljudi koje spominjem može se ponositi svojim djelom. Skidam kapu požrtvovanju i ljubavi sa kojom su se tada posvetili svojoj životnoj misiji – spasavanju ljudi

Zagrebu je, par dana nakon Irminog odlaska, održan sastanak na kome su korigovani uslovi koje ranjenici moraju ispuniti da bi bili evakuisani. Na samom početku sastanka je ustao Vedad Šeremet iz BiH ambasade i ugasio svjetlo. „Sad odredite uslove“, rekao im je u mraku. „U takvim uslovima se liječe pacijenti u Sarajevu.“

Francuzi što su namamili grupu ljudi pred snajperistu nisu novajlije. To je njihov način igre. Jednom nam je u bolnicu dovezeno četrnaestoro izmasakrirane djece. Njih su unproforci namamili bombonama. Ostavili su im bombone pokraj ograde i odmakli se da vide šta će biti. Mina je bila precizna. Ko će im dokazati da su ih namamili namjerno? Jedan dečko je preživio. Donijeli su nam ga susjedi.