Stevo Grabovac

I u ovom i onom ratu neko je izgubio komad tijela, neko je izgubio komad duše, neko je ostao bez sina, neko bez muža, neko bez ičeg.

Moj život ima čudne reprize u različitim periodima.

Prosvjetljenje. Poslije toga nema ništa. To je vrhunac ljudskog postojanja. Prosvećen čovjek u stanju je da bude u blaženstvu godinama, decenijama, u stanju je da podnese i najveće muke sa osmijehom i, što je najvažnije – u stanju je da umre srećan, a to je, kad malo bolje razmislimo, najveći uspjeh u životu.

Glad je prirodno stanje čovjeka. Osnovni nagon. Sve radiš zbog gladi.

Ako pobijediš glad, pobijedio si sve.

Da, tu, na ulaznoj kapiji rafinerije nafte završava grad. To je možda jedina glavna slijepa ulica na svijetu.

Da, tu, na ulaznoj kapiji rafinerije nafte završava grad. To je možda jedina glavna slijepa ulica na svijetu.

Pušite! Pohapsite sve one što se veru po planinčugama, što džogiraju, voze bicikle, propagiraju zdrav život. Smjesta strijeljajte sve one aktiviste što se bore za prestanak pušenja. Pušite! Trujte se! Ionako ćete umrijeti na kraju.

Čupo je jednom rekao kako je to podizanje spomenika samo bacanje para. Mrtvi se preseljavaju u sjećanja, ono što trune njihova su tijela, a njihove duše otišle su na bolja mjesta. Spomenike podižemo truležnim tijelima koja se raspadaju, da zadovoljimo svoju sujetu, što veći spomenik to veći dokaz naše ljubavi.

Razgovori koje vodimo sa onima koji su otišli godinama teku po istom šablonu. Oni mučeni nostalgijom, na svojim proputovanjima prema moru, na svojim skupo zarađenim godišnjim odmorima to već znaju. „Kad si stigla”, „koliko ostaješ”, „kako je tamo”, „ima li posla”... Uglavnom i oni odgovaraju po istom šablonu – Zapad nije zemlja obećana, puno se radi, malo se vremena ima, niko ni s kim ne priča, nema tamo ovih meraka i roštilja, ovih kafenisanja... I tako se siti ispričamo. Oni nas tješe kako je nama dobro i ograđuju se da im ne tražimo pare, a mi se zadovoljimo s pićem ili dva, što oni možda i smatraju svojim milosrdnim djelom.