bookmate game
Knjige
Maja Lunde

Poslednji divlji konji

Kada kosti divljeg konja iz Mongolije stignu do Mihaila, zamenika upravnika Peterburškog zoološkog vrta, on shvata da je pred njima istorijsko otkriće. Tahi — drevni divlji konj za kog se smatra da je odavno izumro i dalje živi u mongolskim stepama i Mihail počinje da sanjari o ekspediciji u kojoj će ih uloviti i pridodati kolekciji zoološkog vrta. Ceo vek kasnije veterinarka Karin sa sinom putuje u Mongoliju kako bi vratila ova čudesna stvorenja u prirodno stanište. Posvetila je život brizi o divljim konjima i ima samo jedan san: da ih spase od izumiranja. Godine 2064. Evropa je opustošena i ljudi se bore da prežive nakon klimatskih katastrofa koje su pogodile Planetu. Iako su skoro svi njeni susedi odavno otišli iz svojih domova, Eva odbija da napusti farmu i nekoliko poslednjih divljih konja o kojima brine, posebno sada kada kobila treba da se oždrebi. Međutim, dolazak nepoznate žene na imanje učiniće da Eva preispita svoju odluku i prvi put realno sagleda budućnost svoje ćerke ukoliko ostanu na farmi. Prostirući se kroz kontinente i vekove, roman Poslednji divlji konji je dirljiva priča o opstanku, zajednici i neraskidivoj vezi čoveka i prirode. Šta nas razlikuje od životinja? Kako naši postupci utiču na druge vrste? Imamo li vremena da ispravimo greške iz prošlosti?
401 štampana stranica
Da li već pročitali? Kakvo je vaše mišljenje?
👍👎

Utisci

  • b8110501915je podelio/la utisakпрошлог месеца
    👍Vredna čitanja
    🚀Čita se u jednom dahu

  • b1579999130je podelio/la utisakпрошле године
    👍Vredna čitanja

  • Ankaje podelio/la utisakпре 2 године
    👍Vredna čitanja

Citati

  • Aleksandarje citiraoпре 2 године
    Koliko god da vičemo, vetar je glasniji. Nijedna šala, nijedna priča ili svađa ne može da nadjača oluju.
  • Aleksandarje citiraoпре 2 године
    Čini se da je ljubav afekat, a prijateljstvo stav, napisao je Aristotel, ali neka prijateljstva liče na ljubav, i bude jednako snažna osećanja kad se završe.
  • Željko Glazerje citiraoпре 2 месеца
    Možda se to dešavalo i ranije. Ovde, ili na drugim mestima, na planetama poput naše. Možda ovo nije prvi put da su ljudi iskopali grob sebi i drugim vrstama. Možda je drugi, ili treći, ili deseti put. Svaki put stignemo do izvesnog nivoa, namestimo sve tako da nam bude suviše dobro, preterano gradimo i postajemo bahati. I onda svemu dođe kraj. Tačnije, ne svemu, nego nama.

    Sve se završava. I ponovo počinje. Krećemo od nule, iznova i iznova. Majmuni smo, pa pravimo oruđe, živimo u pećinama, otkrivamo vatru, točak, automobile, kompjutere, na kraju letelice koje nikad ne dosežu dalje od našeg solarnog sistema, i onda se opet uništimo. Možda je to zakon prirode, možda je naša vrsta osuđena na propast svaki put kad se pojavi, ovde ili na drugim planetama. Možda jedna vrsta ne može da se opameti.

    Ne znam da li je ta pomisao zastrašujuća ili kul.

Na policama za knjige

fb2epub
Prevucite i otpustite datoteke (ne više od 5 odjednom)