„Znate šta pomišljam. Postoji samo praznina kroz koju smo bacani stvarajući sopstvene vizije katastrofa. Ali ako je tako, onda smo i vi i ja i sve oko nas i u nama samo senke senki, delić džinovske iluzije koja se, provlačeći se kroz razne živote, umnožava do u beskonačnost. Svi smo stvarni i nestvarni u istome trenutku, ukrštamo svoje puteve u tom velikom ništavilu, dolazeći ni iz čega, odlazeći ni prema čemu, stvarajući iluziju o putovanju, o životu, ljubavi, mržnji, smrti. Sve sam uvereniji da je tako, ali niko od nas ne može toliko pobeći od samoga sebe, toliko se udaljiti od iluzije sopstvenog života da bi sve to sveobuhvatno sagledao. Sve u svemu, dragi moj, to je jedan opšti haos slika, iskrica u tami, besciljnog tumaranja u potrazi za čvrstim osloncem.“