Hadžiluk Plemenitom Snu

Možda sam patetičan, ali zaista vjerujem da se ključ sreće krije u prihvatanju mogućnosti nesreće i razočaranja, u riziku, kockanju, prepuštanju sveukupnosti onoga što može da ti se desi dok ne dopuštaš strahu da oblikuje tvoj odnos prema najbližoj budućnosti. I u ljubavi i na putovanju

Zbog jednog ovakvog pogleda vrijedi putovati, vrijedi skupljati pare, čekati u kilometarskim kolonama, prelaziti stotine kilometara… Zato što ovakav pogled jednostavno uliva neki nevjerovatan osjećaj, kad znaš da za sreću treba samo malo ljepote. To je odgovor na pogrešno postavljeno pitanje ima li života poslije smrti. Pravo pitanje je: ima li života prije smrti?

Čovjek mora da se kreće. Mora, jer će u suprotnom povjerovati da je ono malo prostora što ga okružuje čitav svijet, a ostatak svijeta samo apstraktni pojam – tamo negdje. Mora i zbog toga što će u suprotnom biti serijski proizvod svoje okoline, umjesto da okolina bude bar djelimično njegov proizvod, trag njegovog postojanja, znak da je tu neko živio. Čovjek mora da mijenja tačku sa koje gleda na svijet

Putovanje je puno više od turizma, putovanje je jedan vid duhovnosti, otkrivanje i premošćavanje puta do samog sebe. Jer jedini način da čovjek vidi svoje korijene jeste da ih iščupa.

Putovanje je puno više od turizma, putovanje je jedan vid duhovnosti, otkrivanje i premošćavanje puta do samog sebe. Jer jedini način da čovjek vidi svoje korijene jeste da ih iščupa

Čovjek na put polazi da bi našao nešto što mu nedostaje, makar i ne znao šta je to. Često je to izazvano sasvim neodređenim osjećanjem ključanja proizašlim iz čamotinje i ustajalosti dugotrajnog tavorenja u jednom mjestu. Kada dođe do toga rađa se želja, potmula ali jaka, da se udahne neki drugi vjetar, da se pod nogama osjeti neka druga zemlja, da se upoznaju neki novi ljudi… I da se prijeđu granice svakog narednog horizonta. Tad više nije ni bitno gdje se ide, samo da se ide.

Smisao putovanja nije da nadoknadiš propušteno znanje iz geografije i istorije i da se vratiš kući teži za par kila informacija, već da nečiji tuđi svijet bar na par trenutaka pretvoriš u svoj.

Spavanje na podlošci nije neudobno. Ono što te stvarno žulja je osjećaj da vrijeme prolazi pored tebe, a ti si rob okolnosti koje ne možeš da kontrolišeš. Žulja osjećaj da jednom imaš 25 godina i da ćeš ih provesti žaleći se na nedostatak para za putovanje, a onda kad dobiješ pare nemaš vremena. Odmah nakon što djeci kažu da Djed Mraz ne postoji, roditelji bi trebalo da im objasne i da nikada u životu neće imati u isto vrijeme dovoljno i vremena i para za putovanja. Svijet tad možda ne bi bio puno bolje mjesto, ali bi svakako bilo manje nezadovoljnih ljudi, a to je velika stvar.

Istina je da ti se putovanja vraćaju u sjećanje godinama, kao odbljesak sunca sa površine vode i dok god prave odsjaje u tvom umu, nisu gotova.

Putovanje je ono što niko ne može da ti oduzme. Pare možeš da izgubiš, ženu mogu da ti otmu, prijatelji mogu da se raziđu, ali kaldrme koje si prepješačio, crkve u kojima si se molio, vina koja si probao, to niko ne može da ti oduzme. Sve i da ti lobotomiju izvrše, ostaće neki odbljesak sjećanja koji će čuvati to za tebe.

Putovanje je bogatstvo koje ne trune, ne prolazi, blijedi, ali nikad ne nestaje. Putovanjem se vraćaš u harmoniju sa svijetom, izlaziš iz svoje male ljušture i stupaš na široku pozornicu svijeta.