Ako dugo gledaš u ponor

Izbjeglica. Tada sam prvi put čula tu riječ – izbjeglica.

Ali, brzo se saznalo sve o nama. Ono što su roditelji pričali djeci, to su djeca sasula nama.

I čuli smo: „Tvom ocu je kamenje zdrobilo ruke.“

Kada je trebalo nacrtati oca i majku, ja sam povratila. M

Danas znam zašto sam povraćala, a možda je to odmah shvatila i učiteljica. Kasnije bi često sjela na moju klupu i milovala me po glavi, prolazila prstima kroz moju kosu. N

Laknulo mi je što oni neće otići u školu, iako sam zebla da će se to jednom i dogoditi; rekla sam sebi da do ujutru mogu mirno da spavam.

Rekli smo, jer je otac stalno zapitkivao: kad će taj roditeljski?, morali smo reći; a brinuli smo, ko će doći. Najbolje bi bilo da ne dođe niko, ali, ako već mora, neka to bude majka.

a, u kući, brat i ja nismo vidjeli ništa neobično u našim roditeljima, ali su nam djeca iz ulice zabijala prste u oči. Djeca, naši vršnjaci, obično bi nas pitala: Zašto se tvoja majka gega? Ili: Zašto tvoj otac nema ruke?, a bilo je i onih, malo

Očevi su vazda jedni drugima krali građevinski materijal, obično noću, jer avlije nisu bile ograđene. Desilo se da dvojica kradu jedan drugog pa se sretnu – jedan drugome k

nikome u Eroziji nije bila dovoljna svoja kuća. Svi su brinuli tuđu brigu i pretresali tuđe postelje. Čini mi se, svi su znali, koliko ko ima kašika.

svijet onda kad su bratu i meni nikli prvi zubi. Niti je djed vidio nas, niti mi njeg