Halilovic ima specifican stil pisanja, topao i pun sete. Ovo je druga njegova knjiga koju sam citala i sa obe sam odusevljena. Prica je teska, tera suze na oci, a opet nacin na koji on o tome pise je jednostavan i pitak.
Odlična. Duboka, iako mračna. Vredna čitanja.
Pisac ostaje veran svom shvatanju literature, da je dužan da gleda, sluša i beleži, život ljudi i njihove sudbine. Omogućava nam da čujemo glas obespravljenih, skrajnutih koji pate i stradaju isto sve vreme. Pred stvarnim patnjama ostajemo nemoćni, zatečeni.
Da li će pisac uspeti da skrene pogled sa ponora?
Sa nestrpljenjem očekujem sledeći roman.